preskoči na sadržaj

Osnovna škola Žnjan-Pazdigrad

Login
Kalendar
« Listopad 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji

Zidovi nisu prepreke

Planet Zemlja

Časopis Istraživači

Video spot

Škola budućnosti

Brojač posjeta
Ispis statistike od 24. 5. 2018.

Ukupno: 206481
Ovaj mjesec: 9196
Ovaj tjedan: 1998
Danas: 20
Lokalna zajednica

Vremenska prognoza

Korisni linkovi
Lista linkova je prazna
Školski kurikulum

E-Dnevnik

Edit CodeSchool

Pretežno vedro

Memory igra

Prometna učilica

Safety net

Poštanski pretinac

Virtualna knjižnica

Upisi u srednju školu

Literarni kutak / Iva Jurišić-Sokić

 

Jesen

Jesen je došla,

puna je šarenila

i prekrasnih boja.

Velika prema prirodi

ljubav je moja.

Sunce me budilo ovog jutra,

nadam se da budit će me i sutra.

Glazbe ima u treptaju lista

i šuma šuštanjem blista.

A prve dane jeseni,

okitili su negdje kesteni.

Ona nam je otvorila vrata

svoje kuće od zlata.

Anđela M., 5. b

 

Jesen

Zelenila skoro više nema,

jesen ta se sprema.

Vjetar puše blago,

kiše nema nimalo.

 

Nebo je puno oblaka sivih,

a more je puno valova milih.

Sunce se kroz oblake probija teško,

a po cesti vijuga se nešto.

 

Nebo se vidi malo,

ali baš je plavo.

Krovovi kuća su crveni,

a priroda i ljubav prevladavaju u meni.

Antea L., 5. b

 

Jesen

Dok sunce spava pod oblacima,

dok lišće pada po obrazima,

lagana bura se spotiče po leđima,

stabla se lagano njišu,

a kamenja pod nogama dišu.

 

Planine su mračne,

a more sve jače.

Prozori su zatvoreni,

pod dekama ljudi maleni.

 

Za sada ovo je kraj,

ali ja ne napuštam ovaj zavičaj.

Haja Eliana B., 5. b

 

 

Domovina u mom srcu

 

Domovinu svoju u srcu nosim,

čuvam je, ljubim i svugdje se ponosim.

Zemlja je to mora, kamena, livada zelenih i polja zlaćanih.

Zemlja je to vrijednih ljudi.

Od sunčanog istoka pa do zapada,

hladnog sjevera i toplog juga,

svaki drugačiji, ali svi su utkani u jednu riječ – Hrvatska.

Zemlja je to slobodna,

a slobodu u ratu dobivenu

ponosno nosimo kao medalju oko vrata salivenu.

Zelene livade  i polja zlatna i konji razigrani,

ruke ratara i  seljaka zlatna zrna žanju.

 

A dolje na jugu, suncem okupana

stoji moja Dalmacija.

Plavo more, biserni otoci, lavanda mirisna,

ispucale ruke i opečena lica vrijednih ribara.

Žene u traverši na kamenoj balaturi side,

A dica niz kalete voze karete svoje.

 

Eto, to Vam je zemlja moja,

Hrvatska moja!

Nekome tek puka  riječ, a meni sve,

jer onaj tko nije rođen tu i koga ne tuče

vjetar s mora i bura s hladnog Velebita

ne može znati i nikad neće...

E, to je moja zemlja Hrvatska.

Marta K., 5. b

 

 

Pjesme o samoći, 7.b

 

Pjesma o samoći

Jesenski dani,

jesenske noći,

zar jedino ja uživam u samoći?

 

Kako vam nije privlačno

zagledati se u nebo oblačno,

zapričati se s oblacima

umjesto raspravi s vršnjacima.

 

Samoća je kao rupa bez dna,

ali barem nije nasljedna.

Neki će u njoj uživati,

dok će je neki istraživati.

 

To je kao pitanje bez odgovora.

Moramo priznati da smo nekada sami,

nekada nemamo izbora,

ali barem smo ostali u pidžami.

Iva P.

 

Samoća

Dok sjedim sama u kutu

razmišljam o ovom teškom trenutku.

Na TV-u neka drama,

a ja u kući sjedim sama.

Ne znam što ću, ne znam gdje ću,

najbolje je da na glavu stavim vreću.

A tad vani grom jak puče,

moje srce jače zatuče.

Samoće se jako bojim,

ukočeno ja tu stojim.

Patricija B.

 

Pjesma o samoći

Žedan sam, prožima me glad,

zlo mi je od svega i sve mi je zlo.

Trune moja savjest unutar željeznog oklopa moje sebičnosti.

Krik tuge blješti iz mojih očiju,

dok moji ledeni prsti čeznu za dodirom vanjskog svijeta.

I evo me, sad polako se utapam u mraku,

u vlastitoj mržnji i samoći,

umirem i umirem,

dok zadnji put ne zaklopim oči.

Luka P.

 

Samoća

Na livadi velikoj stoji kuća sama,

između dva stabla.

Sunce obasjava sve,

ali kućicu ne.

Iza prozorskih stakala vlada tama,

kao da je kućica ostavljena sama.

Ne čuje se ni pjev ptica, ni zujanje kukaca,

nigdje ni lista, ni cvijeta,

kao da je negdje na kraju svijeta.

Pjero J.

 

 

preskoči na navigaciju